Floating Retention - Cell
00:00 / 00:00

IZVORI I AUTORI

Većina svjetsko priznatih autora i autorica te Duhovnih ljudi koji su posvećeni proučavanju kristala, kristaloterapije, radiestezije i Duhovnosti "SLAŽE" se da je MOLDAVIT Najsnažniji Kamen za razvijanje Vidovitosti, podizač Intuicije, iznimno Snažan kod traženja i spajanja Duša blizanaca te ponajprije Kamen velikih Duhovnih Preokreta i Promjena. MOLDAVIT kao Kamen LJUBAVI ti korjenito promijeni Život, koji napokon dobi Smisao i Cilj. Na najljepši te način povezuje sa Stvoriteljem odnosno OCEM sveg BESKRAJA.

Jakob Lorber

Gottfried Mayerhofer

Onosmil Zlatobor

Onohej Zlatove

Maria Valtorta

Emanuel Swedenborg

Robert Simmons

Brenda Rosen
Margaret Ann Lembo
Eric Pearl
Marilyn Ferguson
Katrina Raphaell
Judy Hall
Kathy Warner
Rachelle Charman
Valerie Barrow
Hazel Raven
Doreen Virtue
Jon Whale
Judith Lukomski
Scott Cunningham
Elke Lopes
Michael Gienger
Jean Houston
Naisha Ahsian
Gregory Branson-Trent
Robert Sardello
Sue Lilly
Philip Permutt
Katrina Raphaell
Tadej Pretner

JAKOB LORBER

Jakob Lorber se rodio u selu Kanjiži između Maribora i Šentilja, 22. 06. 1800 godine na lijevoj obali rijeke Drave među vinogradima, gdje je njegov otac, Miša Lorber, radio na svojoj maloj farmi.

Zasigurno nije bila slučajnost to što je Jakob Lorber odrastao u siromašnom seoskom okruženju, premda u domu koji je bio otvoren za umjetnost i religiju. On od svog oca nije samo naslijedio mnogostrane muzičke talente već je od njega primio i početne instrukcije na violini, klaviru i orguljama.

Kada je došlo vrijeme da Lorber upiše Gimnaziju u Mariboru na Dravi, on je potrebnu količinu novca za upis već zaradio kao svirač orgulja u jednoj od lokalnih crkava. On je diplomu nastavnika u višoj školi primio 1829 godine u Grazu, glavnom gradu Štajerske, Austria. U to vrijeme nije mogao pronaći odgovarajuće zaposlenje što ga je prisililo da nastavi sa svojim muzičkim naučavanjem, koje se sastojalo od komponiranja, učenja violine, davanja satova pjevanja te povremenog nastupa na koncertima. 

Prateći svoju sklonost Jakob Lorber se u tim godinama 'na svom putu prema unutrašnjostima' duboko udubio u Duhovno. Proučavao je djela/knjige Justinusa Kernera, Jung-Stilinga, E. Swedenborga, Jakoba Boehmea, Johanna Tennhardta. No Biblija je, ipak, bila njegov stalni pratilac te je do samog kraja njegova života ostala izvor njegove inspiracije (ili ‚nadahnuća’).

Usprkos njegovim mnogostrukim talentima/sposobnostima, Lorber je, sve do onog trenutka dok mu nije bilo ponuđeno mjesto dirigenta Opere u Trstu, jedva ‘preživljavao’ (ili ‘zarađivao je taman toliko da se može prehraniti’). I dok se spremao/pripremao prihvatiti tu poziciju kojom bi služio ovom svijetu, on dobi nalog da će biti ‘Božji Pisar’. U rano jutro 15. Ožujka 1840 godine, završivši upravo jutarnju molitvu, on začuje jasan glas u predjelu SRCA koji mu je naredio: ‘Ustani, Uzmi Svoje Pero i Piši!!’

On je odmah napustio/zaustavio sve pripreme za put, te se poslušno sjeo za stol i zapisao na papir što mu je tajnoviti glas diktirao. Bio je to uvod za njegovo prvo djelo, ‘Božje BOŽJE UPRAVLJANJE’: ‘Ovako govori Gospodin svakome, i to je istinito, vjerodostojno i izvjesno: Tko hoće razgovarati sa Mnom, neka Mi priđe, i Ja ću položiti odgovor u njegovo SRCE. Ali, samo će oni čisti, čije je SRCE puno Poniznosti, čuti zvuk Mog glasa. I sa onim kome Sam draži nego li cio svijet, i tko Me Ljubi kao nježna zaručnica svog zaručnika, ću ići ruku pod ruku. Takvo ljudsko biće će Me uvijek vidjeti kao što Brat gleda na Brata i kao što Sam ga Ja vidio još od vječnosti prije nego što je postojao.’ 

Od tog trenutka, trenutka u kojem je od Gospodina primio svoj prvi diktat, Neočekivano i Nečuveno je naglo/silno/žestoko ušlo u život Jakoba Lorbera. Lorber će bez oklijevanja odbiti ponuđeno zaposlenje i sljedeće dvadeset i četiri godine, sve do svoje smrti u 1864 godini, će svakodnevno pisati bez prekida, ne konzultirajući ni jednu knjigu i ne poznavajući mnogovrsna znanja (hoće reći da Jakob Lorber nije razumio podosta stvari koje mu je Gospodin diktirao) koja su tekla kroz njegovo pero kroz Unutrašnju Riječ. Sve što je ispunjavalo njegov život je bila jedino poslušnost tom Unutrašnjem Glasu.

Čovjek bi trebao/morao govoriti u superlativima da bi izrazio tko je uistinu bio Jakob Lorber. Ako bi ga smatrali za književnika/pisca, onda bi on prevazišao sve autore, pjesnike, i mislioce svih vremena. Gdje se može pronaći takvo sveobuhvatno znanje: tumačenja takve dubine, preciznije znanje o zemljopisnim, povijesnim, biološkim i prirodnim naukama, stvarnosti ili činjenicama koje datiraju još od početka Svemira, nego u njegovim djelima? Ta djela se sastoje od 25 tomova od kojih svaki ima 500 stranica, ne uključujući i ostale manje zapise/manja otkrovenja. A ako ga smatramo za genija, onda on prevazilazi sve poznate posvećenike. Riječ kojom bi ga opisali još nije iskovana, a ako je on sebe nazivao ‘Božjim Pisarom’, to je uistinu bilo u skladu sa njegovim poniznim zaposlenjem.

Jakob Lorber je umro 24. Kolovoza 1864. Predvidio je svoju smrt (bio mu je poznat dan kada će umrijeti). Njegova je misija bila ostvarena (ispunio je svoju misiju). Na groblju Sv. Leonharda u Grazu, na njegovom nadgrobnoj ploči, stoje zapisane Pavlove riječi: ‘I ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo.’

GOTTFRIED MAYERHOFFER

Gottfried Mayerhofer se rodio u Studenom 1807 godine u Minhenu kao sin visoko rangiranog Bavarskog oficira. Nakon što je završio svoje studije, uglavnom posvećene matematici, mladi Mayerhofer se posvetio također i vojnoj karijeri. Kada se Bavarski princ Otto, koji je bio izabran za kralja Grčke, odlučio preseliti u Atenu u 1833 godini, Mayerhofer ga je pratio kao major njegove garde. Tamo se oženio sa Aspasiom d’Isay, kćerkom veletrgovca iz Atene.

Bilo kako bilo njegov ostanak u Grčkoj je bio kratkog trajanja. Kada je negdje oko 1837 Mayerhoferov tast premjestio svoj posao u Trst preselivši se tamo zajedno sa cijelom svojom porodicom, Mayerhofer je, potstaknut od svoje žene, koja je bila jako vezana uz oca, odlučio, nakon kratkotrajnog otpora, odustati od svoje karijere vojnika i preseliti se u Trst. Kako Grčka vlada nije isplaćivala penzije u stranim zemljama, ova promjena rezidencije se tada/u to vrijeme činila ‘lošim potezom’ (ili 'kao potez kojeg će požaliti') pošto je on sada financijski potpuno ovisio o ‘dobroj volji’ svoje žene.

Mayerhofer je u Trstu živio slijedećih 40 godina, tj. sve do svoje smrti 1877 godine. On se u vremenu svog dugogodišnjeg ‘nerada’ inicijalno u potpunosti posvetio svojim omiljenim studijama muzike i slikarstva. Međutim, postepeno je na prvo mjesto istupio - izbio njegov interes za Duhovne stvari.

Ta naklonost prema religiji i Duhovnim stvarima je našla odgovarajuću, bogatu hranu u djelima Jakoba Lorbera sa kojima se Mayerhofer upoznao u Trstu. Što je Mayerhofer bio više zaokupljen djelima (zadubljen u djela) Štajerskog mistika, sa kojim se nikad nije upoznao (kojeg nikad nije vidio - upoznao osobno), to je sve više rastao njegov entuzijazam za otkrovenja putem ‘Unutrašnje Riječi’, čime je i njegova priroda postala sve više unutrašnja - Duhovna i Posvećena. Zahvaljujući toj Duhovnoj intenzivnosti, Mayerhofer je ubrzo postigao stanje Duhovne Probuđenosti i Prosvjetljenosti, da bi u ožujku 1870 po prvi puta začuo u sebi (unutar svog SRCA) Gospodov glas. U slijedećih 7 godina, tj. sve do svoje smrti u 1877, je on služio tom ‘glasu’ kao vjerni ‘pisar’.

Unutrašnja Riječ je Mayerhoferu uglavnom dolazila na nesvakidašnji, fantastičan način. Obično bi se u rano jutro, prije nego bi u sebi osjetio potrebu za pisanjem, ispred njegovih Duhovnih očiju počeli pojavljivati, i to u slikama veličanstvene jasnoće, subjekti sa kojima se trebao susresti (o kojima je trebao pisati).

Neka od Mayerhoferovih objašnjenja u svezi načina na koji je dobijao ‘Unutrašnju Riječ’ nalazimo u njegovom pismu jednom prijatelju. On je u tom pismu napisao slijedeće: ‘U svezi zadnjih otkrovenja koja te se nisu toliko ticala kao ono o ‘Svjetlu, Životu i Ljubavi’, moraš imati na umu (ili 'uzeti u obzir') kako moji prijatelji ovdje nisu svi na istom stupnju Duhovnog razvoja (spiritual enfoldment) i stoga se nikako ne mogu usporediti sa tobom. Gospod mi u svojoj Milosti često daje ono što je mojim prijateljima ovdje samo djelomično razumljivo, a jedan dio je možda namjenjen da jednog dana – tko zna kada i kroz koga – posluži sukcesivnim redom za postepeni (korak po korak) razvoj i evoluciju čovječanstva. Stoga ja često dobijam diktate koji ne otkrivaju ništa novo, već predstavljaju i prikazuju ranija otkrovenja na jedan drugačiji (prikladniji za to vrijeme ili te osobe) način. Jer ja sam za vrijeme tih ‘diktata’ kada čujem Gospodov glas poprilično pasivan, te jako često uopće ne znam o čemu se u njima radi. Često sam zahvaćen jednim neobjašnjivim nemirom, nakon čega se moram sjesti za stol, i tek kada uhvatim pero u ruku naučim što Gospod želi od mene, a čak ni tada ne znam ni početak ni nastavak a ni kraj, ni jedna jedina riječ mi nije unaprijed poznata. Tako, na primjer Njegova Riječ kaže: ‘Uzmi Ivanovo Evanđelje, treće poglavlje, stih 7!’ Ja, koji nisam ni malo upoznat sa Biblijom, ne znam ništa o sadržaju tog poglavlja ili stiha, pogledam, sjednem i počnem pisati što mi u svezi njega govori glas. To je način na koji ja primam svoje diktate i svoja otkrovenja, nemajući svoju volju, ne znajući zašto i zbog čega, baš tako i na ni jedan drugi način.’

Ova Mayerhoferova objašnjenja ukazuju kako je ono što je zapisao bilo uistinu, istinski inspirirano a ne samo proizvod njegove vlastite mašte. Tome u prilog i to potvrđuju Mayerhoferovi originalni rukopisi koji su pisani izuzetnom brzinom i tečnošću (flowingly) te sadrže izuzetno mali broj vlastoručnih ispravaka.

MARIA VALTORTA

Maria Valtorta je rođena 14. ožujka 1897. god., u Caserti, gdje su joj se roditelji, koji su bili iz Lombardije, privremeno nalazili. Njezin otac, Giuseppe-Josip (1862-1935), viši oficir i zapovijednik 19. Regimente lake konjice: "Cavalleggeri Guide", bijaše blag i ljubazan. Njezina majka, Iside Fioravanzi (1861-1943), nastavnica francuskog jezika, bijaše tvrda i stroga. Pri porođaju,  Marija je bila u opasnosti da ne otvori oči svjetlu; i teško došavši na svijet bila je povjerena jednoj strastvenoj i opakoj dojilji. Ostala je jedina kći.  Bilo joj je 18. mjeseci kad se njezina obitelj preseli u Faenzu, u Romagni i  odande 1901.god., u Milano. U glavnom gradu Lombardije, Marija je u dobi od 4,5. god., polazila u azil Sestara Uršulinki u Via Lanzone, gdje je doživjela svoj prvi susret s Bogom, kad se započela rađati u djevojčici "težnja da tješi Isusa u nastojanju da bude Njemu slična u dragovoljno podnesenoj boli iz ljubavi".
U listopadu 1904. god. sedmogodišnja djevojčica prelazi u Institut Sestara Marčelinki u Via XX Settembre, da ondje započne osnovnu školu, gdje se odmah odlikovala kao "prva u razredu po inteligenciji, daru Božjem". U istom institutu, ali u drugoj kući u Via Quadronno, 30. svibnja 1905. god., prima sakramenat  sv. Potvrde  iz ruke sluge Božjega, kardinala Andrije Ferrari-a, čiji je udarac "doista u nju ulio Duha ljubavi". 
Slijedeći uvijek premještanja očeve Regimente, obitelj Valtorta pošla je Vogheru od rujna 1907.god., gdje je Marija polazila općinske škole, pohađa istodobno, po majčinoj volji, satove francuskog, što ih je davala svakog četvrtka grupa Sestara izagnanih iz Francuske. Iako je za ju bio beskoristan studij, "jer je u znanju pred drugima bila već mnogo naprijed", ali "u naknadu za to duša joj je iznova stupila u zajedništvo s Bogom".
Zahvaljujući francuskim sestrama, prve nedjelje listopada 1908. god., u Casteggiu, Marija je mogla primiti Prvu sv. Pričest. Na njezinu veliku žalost, otac joj nije bio prisutan, jer je majka posudila da je 'beskorisna' njegova prisutnost. 

Uvijek zbog majčinog despotizma i očeve popustljivosti, Marija je morala u ožujku 1909.g., u 12-oj godini, napustiti kuću i poći u internat. Ali kao za naknadu našla se u vrlo lijepom Kolegiju Bianconi di Monza, sestara Ljubavi Marije presvete Djevojčice. Tu 'bijaše zadovoljna' i osta sve do veljače  1913. god., t.j. 'pet školskih i četiri sunčane godine'.
Njezin karakter, sačinjen od velikodušnosti, izdržljivosti, jakosti i vjernosti, zaslužio joj je nadimak valtortino. Ljubav prema nauci, redu, poslušnosti, bila je uzrokom da su je stavljali drugima za uzor. Ali još se jedanput majka ispriječila na njezinu putu, naredivši kćeri da studira tehniku, iako je Marija bila slaba u matematici. Ne mogavši izbjeći svečani pad na ispitima u egzaktnim predmetima, Marija se nakon toga podvrgne mučnom studiju da nadoknadi izgubljeno vrijeme i da završi klasični program u kojem je vrlo dobro uspijevala. I postiže svjedodžbu o završenom školovanju.

Morala je ostaviti kolegij, ''ono gnjezdo mira''; a njezino siromašno srce, predviđajući što ga čeka, drhtalo je od straha i boli. S velikim je žarom obavila posljednje duhovne vježbe u kolegiju hoteći iz njih crpsti trajni plod za njezin skori život u svijetu, kao i program za taj život. I Gospodin, još jednom, nije došao na manje, nego se otkri njezinoj duši učinivši da Marija shvati kakav bi trebao biti njezin život u Bogu i u odnosu prema Bogu prema Božjoj volji.

U proljeće 1913. god., obitelj Valtorta se preselila u Firenzu, no ovaj put ne da slijedi Regimentu, nego zbog umirovljenja očeva i radi zdravlja. Marija je često s ocem pohađala lijepa mjesta u gradu. Od svoje volje provodila je isti život kao u zavodu, dok joj je majka to priječila dajući joj besplatne lekcije vjerskog indiferentizma.

U Firenzi Marija upozna Roberta. Bijaše iz Barija. Bijaše lijep, bogat i obrazovan. Diplomirao je književnost, koju ipak nije predavao, jer mu to nije bilo potrebno i jer bijaše došao u Firenzu da u firentinskim bibliotekama traži bilješke za jedno svoje djelo o prvim talijanskim piscima. Bio je, također, vrlo dobar, ozbiljan, tih.  Voljeli su se šutljivo, strpljivo, obazrivo. Ali neumoljiva majka je prekinula u začetku onaj nježni osjećaj. Devet godina kasnije razorila je, također, Marijinu vezu i s Marijem, mladićem bez majke, kojemu je Marija u početku pristupila majčinskim osjećajima, da mu bude svjetlo i vodič kako bi postao vrijedan mladić i činovnik. 
Ljubiti bijaše za Mariju Valtortu neophodni uvijet da može živjeti, ali morala je ići k Bogu, uvidjevši prolaznost ljudskih naklonosti.

U proljeće 1916.god., u jednom strašnom razdoblju očaja i želje, Gospodin se vratio da je privuče k Sebi, služeći se jednim snom, koji će ostati 'živ' u Mariji kroz cijeli život. U tom snu, za koji se čini da sjajno predhodi evanđeosku temu njezine buduće spisateljske djelatnosti, Mariji je pomogao Isus, čije su riječi opomene i milosrđa, zajedno s činom odriješenja i blagoslova, za nju bile pranje koje ju je cijelu očistilo. I probudila se s dušom rasvijetljenom nečim nezemaljskim (nadprirodnim).

Ali povlačenje iz svijeta bijaše još daleko.  1917.god., Marija Valtorta uđe u red 'samaritanskih bolničarki'  i  kroz 18. mjeseci rasipala je svoju brižnu skrb u vojnoj bolnici u Firenzi.  Tražila je da se brine za obične vojnike, a ne za oficire, jer je išla 'služiti onima koji trpe, a ne da koketira ili da traži muža.  
Izvršavajući ovu ljubav, osjećala se obveznom da se blago i uvijek sve više priljubljuje uz Boga.
Jedan nepromišljen čin nasilja označio je početak njezinog postupnog žrtvovanja. Dogodilo se to 17. ožujka 1920. god.  Prolazila je ulicom zajedno s majkom kad bi udarena u slabine od jednog malog zločinca. Noseći željeznu šipku, uzetu s nekog kreveta, došao je iza nje i svom snagom je udario.  Ostala je u krevetu 3.mjeseca.  I to je bio pokus za njezinu buduću potpunu nemoć.

U listopadu iste godine (1920) povukla se s roditeljima u Reggio Calabria, kao gost kod rođaka Belfanti, vlasnika prostranih svratišta.

Njezin se duh očeličio u divnoj prirodi onih mjesta i njezina zdrava znatiželja da nešto nauči našla je oduška u prelijepoj zbirci knjiga rođakinje Klotilde, žene vrlo obrazovane, koja je znala među knjigama izabrati najbolje po stilu i radnji.  I Gospodin se ovaj put poslužio jednom knjigom, da joj još jednom dade jedan moćni poticaj.  Svetac od Antonia Fogazzaro, urezao je neuništivi znak u njezino srce i to dobar znak.
U  Reggio Calabria, Marija je iskusila, na još osjetljiviji način, stanovita fizička opažanja što ih je već prijašnjih godina primjetila pod oblikom upozorenja ili drugih čudnih činjenica. Radilo se, posebno, o osjećaju kako iz njezinih prstiju izlaze duge, vrlo duge niti bačene u prostor i kako se te niti kvače za druge slične niti, koje su izlazile iz druge osobe, kao iz želje za zagrljajem.  
U Reggiu se, k tome, iznova rascvalo njezino oduševljenje prema Sv. Franji, što će ostati trajno obilježje u njezinoj duhovnosti. U Reggiu, na kraju, po prepredeni makinacijama svoje majke, vidje uništeno svoje vjereništvo s Marijem.
Vrativši se u Firenzu 2. kolovoza 1922.god., ostaje tu još dvije godine, poništena od gorkih sjećanja.
U rujnu, 1924.god., obitelj Valtorta se konačno seli u Viareggio, gdje se 23. listopada,useljava u kućicu koju su tek kupili. U Viareggiu Marija nastavlja provoditi skroviti život, izuzev nekoliko izlazaka do mora ili borove šumice, te svakodnevne kupovine, što joj je dopuštalo da posjećuje Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, a da ne izazove materinih gromova.  
Od tada za Mariju Valtortu, počinje novo i različito razdoblje života, u kojem je sve više rasla u Bogu.

Privučena primjerom Sv. Terezije od Djeteta Isusa, čiju je Povijest jedne duše čitavu pročitala na dušak, 25. siječnja 1925. god., te se prikazala kao žrtva milosrdnoj Ljubavi, obnavljajući svaki dan ovaj čin prikazanja. Od onoga časa neprestano je rasla njena ljubav prema Isusu, sve dok nije osjećala Njegovu prisutnost u vlastitim riječima i u vlastitim činima. Potaknuta čežnjom da služi svome Bogu, željela je ući u Družbu Sv. Pavla, ali se morala zadovoljiti da razvija ponizni, skriveni apostolat, poznat samo Bogu, jačan više trpljenjem nego djelovanjem. Od prosinca 1929. god., kada je primljena u Katoličku akciju kao delegat kulture djevojaka, mogla se otvoreno predati za dobro duša, revno radeći i dajući konferencije, koje su privlačile sve brojnije slušatelje, pa čak i one koji nisu prakticirali vjeru.

U njoj je dozrijevala strašna odluka da se prinese kao žrtva Božanskoj Pravdi, za što se pripravljala uvijek sve čistijim i umrtvljenijim životom. Već prije je bila položila zavjete djevinčanstva, siromaštva, poslušnosti. Novi čin prikazanja izvrši 1. srpnja 1931. god.  
Patnje fizičke i duševne uvijek su je sve manje štedjele. Da bi 4. siječnja 1933. g., bio posljednji dan kad je Marija Valtorta, hodajući krajnim naporom, mogla izići iz kuće, te od 1. travnja 1934. god., nije se više digla iz kreveta, započinjući, u jakom zanosu ljubavi svoju dugu i radinu bolest. Postaje instrumentom u rukama Božjim. Njezino poslanje je bilo trpjeti, ispaštati, ljubiti.

U ovom razdoblju, točno 24. svibnja 1935., u kuću Valtorta uđe Marta Diciotti, koja je imala postati vjernom Marijinom družicom i ''slušateljicom'' njezinih spisa, ona koja će  se brinuti za nju i biti uz nju, ljubazna sve do smrti, koja i sada čuva njezine uspomene.

Ali utjehu, što ima uza se prijateljsku osobu, iznenada je slijedila velika bol zbog očeve smrti, što se zbila mjesec dana kasnije, 30. lipnja. »Svoje je dužnosti uvijek izvršavala strpljivo, blago, s ljubavlju, opraštajući uvrede, vraćajući dobro za zlo i nadvladavajući odvratnost prema onom koji je nije priznavao i ranjavao je u svakoj minuti«. Bol što nije mogla biti uz oca u posljednjim časovima, i što ga čak ni mrtvog nije mogla vidjeti, učinila je da je stajala »između života i smrti«. Majka joj, nakon »glupih prizora zakašnjele ljubavi«, postade još okrutnija i despotskija negoli prije. »Biti apsolutna gospodarica... isprevrnulo joj je mozak«.

I Marija nastavi, u svom bolesničkom krevetu, trpjeti i ljubiti, uvijek na raspolaganju volji Božjoj, tješeći žalosne, podižući one što su skrenuli duhom, primajući bolna upozorenja o teškim sadašnjim časovima, otkrivajući u svim stvarima muževnu snagu svoga karaktera i jasnu inteligenciju svojeg duha utvrđenog u Bogu.

Oko god. 1942. Marija Valtorta primi u posjet jednog pobožnog svećenika, oca Romualda M. Migliorini, iz reda Slugu Marijinih, koji postade njezin duhovni vođa i osta to kroz otprilike četiri godine. Na zahtjev oca Migliorini-a, god. 1943. prihvati se pisanja Autobiografije, pod uvjetom da može izreći »sve dobro i sve zlo« u istinskoj otvorenosti duše.

Ali njezina istinska djelatnost spisateljice morala je izbiti, odmah poslije toga, na hitni poziv s Visine, koji je našao u njoj svoj poučljiv i pripravan instrument. U nekoliko godina, uz neizreciva trpljenja duše i tijela, izazvanih od događaja i osoba, u uvjetima apsolutno nepovoljnim, Marija ispuni u jednom zamahu petnaest tisuća stranica bilježnice, koje istom danas postaju gotovo općenito priznate kao veliko djelo nauke i literature.
Čini prikazanja još nisu završili. God. 1949. Marija je prinijela Bogu žrtvu da ne doživi odobrenje svoga Djela, pridružujući tome i dar vlastite pameti. Gospodin ju je morao držati za riječ, jer pošto je doživjela kako joj je Djelo »blokirano«, ušla je, počevši od 1956., postepeno se zatvarajući, i u duševnu izolaciju.
Prvi znakovi slaboumnosti bijahu u pretjeranoj upotrebi velikih slova u pismima što ih je pisala. 
Zatim je slijedila manija da ispunja komadiće papira što joj dođoše pod ruku, i svete sličice, sa strelovitim molitvicama kao »Isuse, ja se uzdam u te«, čineći često obračun koliko je oprosta postigla (ona koja bijaše slaba u matematici) sve do najvećih zbrojeva. Kad je postala potpuno pasivna (ona, koja se, pišući ili što drugo radeći, nije nikad odmarala u krevetu), sačuvala sačuvala je svoj bistar i vedar izgled. Ali sugovornicima je odgovarala besmisleno ili, još češće, ponavljala zadnje riječi koje bi čula, tako da je bila isključena svaka mogućnost  razgovora. Od vremena do vremena ispuštala bi lagane i oduljene krikove poput sirene, ili je klicala: "Kakvo je to sunce tamo!" Bila je mirna u svom krevetu kao velika djevojčica, kojoj bijaše potrebno čak stavljati hranu u usta, ali nikad nije ništa tražila. U kući bijaše samo Marta Diciotti, jer je Marijina majka umrla god. 1943.  Malo posjeta, rijetki prijatelji.
I Marija se ugasi u tišini 12. listopada 1961. u 65. godini života i nakon 28. godina bolesti.
Spisi Marije Valtorta, publicirani velikim dijelom iz­među protivljenja i odobravanja sviju vrsta, počeše se, bez ikakvih posebnih reklama, na divan i šutljiv način širiti po Italiji i svijetu, čineći da rodi duhovnim rodom žrtva od koje su potekli.
Sastoje se od oko 15 tisuća rukom pisanih stranica bilježnice, napisanih nadasve između 23. travnja 1943. i 27, travnja 1947., i u znatno manjoj mjeri, između god. 1948. i 1951. Napisani u prilično nepovoljnim vremenima i uvjetima (rat, evakuacija, neimaština, kušnje svake vrste, pored kronične bolesti spisateljice) tih 15 tisuća stranica, u 122 bilježnice, bijahu ispunjene bez pripremnih nacrta, bez koncepta, izravno i u jednom mahu, bez revizija ili ponov­nih premišljanja ili ispravaka, i bez pomoći učenih osoba ili korisnih knjiga, izuzev Biblije i Katekizma Pija X.  Katkada Marija nije pisala ni poglavlja redom kojim bi se  moglo oblikovati jedno djelo ili jedan njegov jedinstveni dio, nego im je kasnije označivala takav postupni red.
Malo manje od dvije trećine literarne djelatnosti Marije Valtorta, sastoji se od monumentalnog djela, što pripovi­jeda i poučava o životu Gospodinovu, a počinje rođenjem Presvete Marije, razvija se kroz skriveni život Isusov, njegove tri godine javnog života, pa do njegove smrti i uskrsnuća, i završava Uznesenjem Djevice na Nebo. Naslov mu je »SPJEV O BOGO-ČOVJEKU« i tiskano je od god. 1956-59. u četiri velika sveska (kasnije u 10 svezaka) s bilješkama oca Korada M. Berti, o.s.m., i sa slikama i crtežima rimskog umjetnika Lorenza Ferri, što ih je izveo pod nadzorom i vodstvom Marije Valtorta.
Uz ovo glavno djelo napisala je i: Knjiga Azarijina (teološki i duhovni komentar 58 blagdanskih misa) Pouke o Poslanici Sv. Pavla Rimljanima (komentar i tumačenje) Autobiografija,Bilježnice (Quaderni) 1943; 1944; 1945-1950. u kojima su komentari mnogih odlomaka sv. Pisma Staroga i Novoga Zavjeta, posebno proroka i Apokalipse, pouke za duhovni život, o prvim kršćanskim mučenicima, o dušama-žrtvama, o čistilištu, o milosti, pripravi na smrt, o racionalizmu, o Antikristu, o obitelji, svećenicima, č. sestrama, krepostima, i o mnoštvu drugih tema, uz mnoge autobiografske bilješke i pisma.
Marija Valtorta uvijek je izričito pripisivala svoje spise religioznog sadržaja Božjoj objavi, t.j. "viđenjima" i "diktatima" što joj je bilo dano odozgo u bilo kojem času dana ili noći, a također i za slučajne duhovne potrebe. Nikad se nije umorila tvrditi da je ona "sredstvo", "instru­ment", "pero" u rukama Božjim. Doista, kako izjavljuju svjedoci, a nadasve Marta Diciotti, Marija bi počela pisati u bilo kojem času, ležeći u krevetu s bilježnicom na koljenima, pa i u najokrutnijim bolima, ali s mnogo naravnosti i bez posebnih znakova, a mogla je biti čak i prekinuta banalnim stvarima i zatim ponovno ležerno nastaviti posao. "Mogu ustvrditi - čitamo u jednoj njezinoj izjavi - da nisam imala ljudskih izvora po kojima bih mogla znati ono što pišem, a mnogo puta, dok sam pisala, nisam razumjela to što pišem".
Iako nisu izuzeti od protivljenja i osporavanja, spisi Marije Valtorte primili su visoka priznanja, pa i s pismenim svjedočanstvima, od mjerodavnih i učenih crkvenih i laičkih ličnosti. Naročito je priznata njihova originalnost i posebnost, također i savršeno prianjanje uz katoličku pravovjernost. Ističe se kako je neprimjereno i neodrživo pokušati razjasniti sve ovo ljudskim tumačenjem, jer makar se uzela u obzir njezina inteligencija, pamćenje, kultura, upornost i svi njezini psihički i duhovni darovi, ne drži se uopće mogućim da bi mogla po sebi sjediniti tolike točne spoznaje i tako duboku nauku. Protivna mišljenja ostaju sporadična i izolirana, a općenito ih izražavaju osobe koje su se samo površno približile spisima Marije Valtorte.